Pšenica roda 2025: više od polovice ratara će ostvariti gubitak

Ratarstvo u Hrvatskoj je u problemima, posljedica je to faktora koji uključuju tržižne izazove, regulatorni pritisak, rastuće cijene strojeva, repromaterijala i energije, klimatske promjene ...

… i nespremnost za promjene. Često govorim o spremnosti za promjene kao o ključu oporavka hrvatske poljoprivrede. Pri tome ne mislim samo na seljaka, spremnost za promjene mora pokazati i politika/regulativa, prerađivačka industrija i svi ostali u ekosustavu hrvatske poljoprivrede.

Jer ovako ne ide dalje, uporno proizvoditi pšenicu u trenutačnim okolnostima vodi u propast hrvatskog ratara. A hrvatski ratarski sektor najveći je i najznačajniji sektor hrvatske poljoprivredne proizvodnje, pa računajte što ta propast može značiti za sveukupnu hrvatsku poljoprivrednu priču.

Već godinu i pol dana pišem o ratarstvu u Hrvatskoj i krizi koju proživljava. Kriza je strukturalna na više razina:

Prvi problem hrvatskog ratarstva je što mu je tržište u Italiji - pola naše pšenice i kukuruza, većina soje i uljane repice završi van granica RH, uglavnom u Italiji. Ta činjenica smanjuje količinu novca koju dobije ratar iz Habjanovaca za svoju pšenicu za 20-25% u odnosu na svog talijanskog ili njemačkog kolegu - i prepolovi mu time dobit koju ostvaruje po hektaru. To je prvi i najznačajniji udarac koji se najbolje mjeri sa 300 EUR/ha manje dobiti. O ovome sam pisao detaljno u Priči o lošem izvozu.

Drugi udarac je regulatorni i zeleni pritisak - za ostvariti 300-njak EUR potpore po hektaru, hrvatski proizvođač pšenice troši sve više svog novca i vremena. O ovome sam pisao u Priči o močvarnom okašu.

Treće, poljoprivredni sektor trpi velike posljedice porasta cijena rada, energije, strojeva, repromaterijala za proizvodnju, a ne pomaže niti skup kapital. Više sam o tome pisao u priči Kuda ide hrvatsko ratarstvo?

I četvrto, klimatske promjene sve više utječu na prinose i doprinose nestabilnosti sektora. Osjetila je to soja i kukuruz s manjkom oborina 2024. a pšenica 2023. s viškom oborina. Vidjet ćemo tko će od klime nastradati 2025. godine, zasad mi se kukuruz čini kao dobar kandidat jer kasni u razvoju zbog hladnog proljeća a dolaze vrućine (spor razvoj kukuruza u proljeće obično dovodi do kasnije oplodnje - a ako polja u srpnju dožive +35C oplodnja obično bude slabija što ruši potencijal uroda kukuruza).

Što to za proizvodnju pšenice znači u brojkama? Moja analiza za pšenicu roda 2024. godine pokazala je da je za pozitivnu nulu u proizvodnji pšenice potrebno pokriti čak 1331 EUR/ha troškova proizvodnje. Taj se trošak prošle godine sastojao od troška sjemena u iznosu 132 EUR/ha, gnojiva od 334 EUR/ha, zaštite od 215 EUR/ha, rada i mehanizacije u iznosu 430 EUR/ha, ostale troškove u iznosu 180 EUR/ha i kamate u iznosu 40 EUR/ha.

Kako će uskoro žetva novog roda pšenice i sav posao na polju je obavljen osim kombajniranja, imam dovoljno parametara da napravim grubu računicu za profitabilnost pšenice roda 2025. godine. Poznate su i otkupne cijene koje su niske, odnosno na razini 2024. godine - što znači da će ratari za svoju pšenicu u žetvi dobivati od 150-170 EUR/toni, ovisno o kvaliteti (klasi). Prošlogodišnji prosjek prodajne cijene pšenice u mojim analizama je bio 163 EUR/toni.

Generirani su i proizvodni troškovi (svi osim kombajniranja i prijevoza u silos), potrošen je već i sav repromaterijal - sjeme, gnojivo, zaštita. U tim kategorijama sjeme je u odnosu na prethodnu godinu pojeftinilo 10tak %, zaštita je ostala na sličnim razinama cijena, a gnojivo je bilo oko 5% jeftinije. Cijena rada, strojeva, kapitala i ostale troškove sam ostavio na razini 2024. godine, jer tu nije bilo značajnih promjena (ako ćemo cjepidlačiti kamate su nešto niže kao i cijena dizela, trošak rada i dalje lagano raste).

Napravio sam brzinski pregled troškova repromaterijala za proizvodnju pšenice. U tome mi pomažu 2 relevantna izvora - osobe koje prodaju repromaterijal, zamolio sam ih da mi daju usporedbu cijena sjemena, zaštite i gnojiva u odnosu na prethodnu godinu, pa je moj zaključak da je proizvodnja pšenice roda 2025. mogla biti do najviše do 40 EUR/ha jeftinija nego godinu ranije. Što me je dovelo do cca 1290 EUR/ha troškova proizvodnje pšenice u 2025. godini. Napominjem da ću preciznije izračune bazirane na većem uzorku napraviti po završetku žetve.

Sad je dalje lako računati. Na cijeni pšenice od 160 EUR/toni, i potporama od 300 EUR/ha, ratar koji ostvari 6,2 tona pšenice po hektaru će biti na nuli. Bez potpora (ima i takvih), će im trebati čak 8,1 tona/ha. Iako će zbog povoljnih uvjeta na poljima najbolji proizvođači na solidnim tlima ove godine imati i preko 8 tona/ha, a oni najbolji i 9 tona/ha pšenice, Državni zavod za statistiku kaže da je prosječni prinos pšenice u Hrvatskoj 6 tona/ha. To znači da će većina hrvatskih ratara u slučaju ostvarenja prosječnih prinosa biti u minusu na ovogodišnjoj pšenici, a samo oni preko 8 tona/ha prinosa mogu se nadati solidnoj zaradi na pšenici (solidna zarada = 300 EUR/ha).

Što kod ratara znači nula? Ako imaju velika opterećena kredita ili leasinga, to znači negativan tijek novca i novo zaduživanje. To znači da nema obnavljanja mehanizacije, nema novih investicija u navodnjavanje, nema daljnjeg okrupnjivanja zemljišta. Nula u ratarstvu nije dovoljna, nula je u ratarstvu minus jer je posao kapitalno zahtjevan i stalno traži nova ulaganja u strojeve.

Ako se nešto značajno pozitivno ne dogodi na svjetskim burzama, hrvatsko ratarstvo u 2025. čeka još jedna krizna godina. Treća zaredom. Posljedica je to strukturalnog problema koji neće nestati, ma koliko mi dalje uporno sijali pšenicu. Hrvatska je jednostavno postala preskupa zemlja za proizvoditi pšenicu.

Moramo se mijenjati, ovako više ne ide. Zbog gore navedenih faktora, ratarstvo u Hrvatskoj ne stvara dovoljno vrijednosti da bi moglo opstati i ne postoji sila koja to može riješiti preko noći. Globalno tržište, regulativa, geopolitike i klimatske promjene nisu sile koje se brzo i lako mijenjaju, a posebice je to teško ako ste svojim resursima i proizvodnjom statistička pogreška u EU razmjerima.

Ta promjena u hrvatskom ratarstvu mora doći iz regulatornog okvira koji mora pružiti smjer i potporu takvoj promjeni. Ministarstvo je u ovom trenu jedino koje može dati nove alate i nadu, smjer i potpore promjene hrvatskom ratarstvu i poljoprivredi. Umorni i ljuti poljoprivrednici u tu nužnost za promjenom moraju vjerovati, uložiti u nju dodatnu energiju da bi se pozitivna promjena dogodila. Neće biti lako, ali ne vidim koja je alternativa. Pšenica sigurno nije.

Priča u priči: s obzirom na sadašnju cijenu pšenice, oni ratari koji imaju financijske mogućnost i skladišne kapacitete, trebali bi pričekati jesen za prodaju svoje pšenice. Iako je budućnost cijena ratarskih roba uvijek neizvjesna, teško je očekivati da cijene pšenice u idućim mjesecima biti niže nego što su trenutačno. Većina, odnosno svi oni koji nemaju mogućnosti čekati još 3-4 mjeseca na bolju cijenu, morat će prodati radi podmirenja financijskih obveza prema svojim otkupljivačima i financijskim institucijama.