Mirko i Slavko protiv močvarnog okaša

Depresivan tjedan u Slavoniji - sva tri poljoprivrednika s kojima sam se našao prošli tjedan imaju ozbiljne probleme u poslovanju. Ova priča bavi se temom potpora i kako neke nisu dobro izbalansirane.

Potpore u poljoprivredi rastu, kao i hrvatska poljoprivredna proizvodnja - nažalost proizvodnja raste sporije od potpora. Iz te činjenice ja jasno da potpore ne donose adekvatan rezultat i da mogu biti bolje posložene. Posložene na način da podupiru povećanje proizvodnje i poljoprivrednu održivost jer to je naša rak-rana.

Kako na ovaj ili onaj način prijavljujem potpore od 2010. godine, u tih 15 godina model se jako puno mijenjao, a zajednička karakteristika tih promjena je da regulativa po pitanju potpora postaje sve složenija. A čim je složenija, odmah je i teže za razumjeti i pratiti isplate. Sve je više naziva, šifri, korekcija, sitnih isplata u više puta…

Npr. za tov junadi ste imali još prije 10 godina potporu po komadu utovljene stoke, a sad imate i potpore za dobrobit životinja, vezane potpore za proizvodnju proteinskih usjeva ili korištenje stajnjaka na ratarskim površinama. Veće su naravno i obveze - niti jedna od potpora koju dobiva seljak ne dolazi bez nekih obveza koje koštaju ili vremena ili troškova rada traktora ili nabavke.

Potpore su sve kompliciranije, a ta složenost i česte promjene znaju dovesti da su neke potpore besmislene i imaju vrlo malo korisnika (baš ma zanima da itko prijavljuje Metodu konfuzije štetnika?), a da su neke duboko nepravedne i loša reklama za poštene namjere sustava poljoprivrednih potpora. Sustav se s vremenom ispravlja i poboljšava i tu ministarstvo ima sluha, ali s obzirom da kompleksnost stalno raste, problema je još dosta.

Dati ću iz prve ruke jedan primjer loše balansiranih potpora. Inspiracija mi je bila iz razgovora sa Slavkom, gdje smo puno pričali o tome zašto je ratarstvo danas tu gdje jeste (cijene roba, porast troškova, kako pobjeći od pšenice i kukuruza…), što se promijenilo (“još prije 5 godina sam mogao solidno zaraditi na ratarstvu, kupovati od prodaje roba novu zemlju, strojeve i razvijati se….”), a gdje je Slavkov zaključak bio da potpore nisu dovoljne da on opstane ovako kako sada funkcionira (“frend, ne ide ovako, svi su u problemu koje znam…”). A ja sam ga standardno pokušao pomaknuti “iz kutije“ (da ne traži svugdje promjene i rješenja osim kod sebe) nego da pokuša sa uljanom repicom (kultura koja može dati više dobiti ako se kvalitetno radi), da sije pivarac umjesto običnog ječma, da razmisli o šećernoj repi, da krene eksperimentirati sa povrćem i da smanji ulaganja u temeljnu gnojidbu jer ima zaliha PK gnojiva u tlu. Jer neće se ništa u Hrvatskoj po pitanju profitabilnosti pšenice značajno događati još barem 5 godina. Pitanje da li i ikad dok je ovakav tržišni model na snazi.

U toj raspravi, shvatio sam da je Slavko u pravu po pitanju potpora i da je to dobra tema za novu Poljoprivrednu priču. Kad pogledam što sve ratar mora napraviti da bi dobio svojih 300-njak EUR po hektaru: poštivanje plodoreda, nonGMO, okolišne mjere, smanjenje korištenja zaštitnih sredstava, edukacije, evidencije, zbrinjavanje otpada, analize tla, certifikati…, a što moj otac mora napraviti da bi dobio 293 EUR/ha na masliniku, stvari zaista nisu za usporediti. To ne znači da sad trebate smanjiti starom potpore za maslinike ;)

Ove godine smo po prvi puta na OPG Malić prijavili potporu“70.01.01. Korištenje feromonskih, vizualnih i hranidbenih klopki (KFK) ”. Na naših 1,2 hektara maslinika nije neka lova, al pojest ćemo za te novce janje i po za Dragin rođendan (27.06 otac puni jubilarni 80-ti). Osim toga, stari tu mjeru provodi već godinama samo nije znao da može za to dobiti novac.

Obaveza za dobiti ove potpore nam je vrlo lagodna uspoređujući sa Slavkovima - kupili smo žute trake za par desetaka EURa, odraditi ćemo par sati edukacije i obići trake svaka 2 tjedna (što ionako radimo), zamijeniti pokoju traku i napraviti evidenciju da smo obišli. Na kraju godine poslat ćemo dokumentaciju u Agenciju i to je sve.

Ovo je dobar primjer lošeg balansa potpora, gdje se za istu kompenzaciju od 300-njak EUR/ha negdje traži jako puno za ostvarivanje potpore, a negdje ne baš tako puno. Letimično sam pogledao i neke druge potpore i uvjete, rekao bih da u sličnu kategoriju spadaju i intervencije za zaštitu skakavaca, ptice kosca, poljske ili cvjetne trake itd.

Cilj ove priče nije da se smanje potpore za KFK (tako svi zovemo tu potporu) ili imam nešto protiv močvarnog okaša (vrsta leptira) kojeg pokušavamo zaštititi, nego da se pokaže da u sustavu potpora ima prostora za poboljšanja i pravedniju/učinkovitiju distribuciju potpora i obveza koje iz potpora proizlaze. Ratarima se nameće sve više obveza za isti slične iznose potpora od 300njak EUR/ha kao prije 7-8 godina. Kako za provođenje tih pravila ratar troši sve skuplje sate stroja i rada, gorivo ili sjeme, jasno je da su u zadnjem strateškom preslagivanju ratari poput Slavka prošli gore nego močvarni okaši. A gdje je tek inflacija od 40-tak % u tome razdoblju?

Zabrinut sam za hrvatsko ratarstvo, proveo sam dosta depresivan tjedan sa 3 profesionalna i ozbiljna poljoprivrednika sa ukupno 1000 ha zemljišta koji se bave ratarstvom, stočarstvom i voćarstvom. Da ne bude zabune, sva tri su vrhunski proizvođači u svom sektoru, posvećeni znalci. Ako njima ide loše, drugima ide još lošije. Pesimizam se uvukao u kosti hrvatskog seljaka, a posebno to vrijedi za ratare koje čeka treća uzastopna teška godina.

Iako smatram da je ratariti u Hrvatskoj poslovna pogreška ako nemaš državnu zemlju u zakupu, ipak ta tranzicija prema povrtlarstvu/stočarstvu/voćarstvu ne može biti nasilna. Svaki naprasan prekid proizvodnje u poljoprivredi znači godine oporavka.

Dodatno sam iz ta tri razgovora zaključio da je vjera u institucije na najnižem nivou ikad. Sustavu odmah treba veća transparentnost potpora, više informacija što će se i kada dobiti, te na kraju rekapitulacije što se i zašto dobilo ili nije dobilo. Neki informativni izračun nakon prijave potpore - jedan list formata A4 sa koje svaki poljoprivrednik nakon prijave poticaja dobije poštom, a u kojem će pisati kad, koja intervencija i koliko novca može očekivati.

Povjerenje je jako bitan faktor u svakom ekosustavu, a povjerenje se dobiva i kvalitetnijom komunikacijom. Trenutno, paranoja hrvatskog seljaka je na maksimumu (… “opet nas svi hoće zaj…..”), a ta paranoja loše djeluje na motivaciju seljaka da se dalje pate umjesto da odustanu.

Idemo prvo zaštititi Mirka i Slavka, močvarni okaš može opstati i bez potpore. Za njega kod nas ima divljine koliko hoćeš.