Priča o (za)drugarstvu
Ovo je priča o zadrugama. Započinje sa jednom toplom ljudskom pričom, a onda ću proširiti perspektivu pričama o zadrugarstvu u Hrvatskoj i EU.
Ante me nekidan na pizzi, briškuli i trešeti špotao da sam ih u Priči o zagrebačkim ovcama mogao i bolje predstaviti široj javnosti. Oni su Nidžo i Ante, šetači pasa iz te priče. Ante, potomak generacija paških pastira i sirara se osjetio povrijeđen – „Kruško, **psovka koja uključuje ženske članove obitelji**, mogli smo biti barem pastiri u toj priči. Kad ćemo mi više doći na red da budemo glavni likovi bloga?“.
Ovo je priča o 4 kartaška kumpanja, priča o našoj zadrugi. Zanimljiva je ekipica za kartaškim stolom – 3 FER-ovca i veterinar. Nidžo je iskusni ribar i maslinar sa Silbe sa kratkim izletom u indoor sustavima uzgoja. Ante je maslinar, veterinar i od svih paških ribara zna najviše o lesama i drugim paškim običajima. Ante je uletio u kartašku ekipu kad je Zvoni Radikalnom dosadilo igrat karte i kad je prešao na ženski nogomet. Ja sam u maslinama. Sergej sadi masline, orahe i smokve po Vrgorcu.
Nitko od nas više nije do kraja siguran kako je priča o zadrugi počela, ali službena verzije je da su Ante i Nidžo smislili radno-zadružni sistem u jednoj od svojih šetnji pasa. A mi naravno odmah prihvatili, jer su nam koristi ovog primitivnog oblika zadrugarstva bile jasne iz prve – lakše se radi kad radi ekipa.
Naši šetači wannabe pastiri su mudro zaključili da svatko od nas ima neku poljoprivredno obavezu i da 4-6 vikenda godišnje provede frezajući, režući, polivajući ili berući. Pa su još mudrije zaključili da bi bilo bolje da to radimo svi skupa. Tako da ujutro imamo s kim poći baciti mrižu, a navečer imamo s kim pojest ulovljenu ribu, odigrat partiju trešete i čuti ili ispričati neku priču, poneki životni ili poslovni plan. Ili se samo smijati pokušavajući razumjeti koliko ima kamena a koliko dana na mlinici. Na kraju shvatiš da ti za osmijeh ne treba da razumiješ uvijek cijelu priču. Alternativa je da svatko od nas radi za sebe, bez zadruge - i ide leći čim završi epizoda Mrkomira.
Pravila naše zadruge su vrlo jednostavna i bazirana na „ljudskom prstenu“ – svaki zadrugar ima obvezu odraditi 3 od 4 zajednička radna vikenda godišnje – možeš jednom falit. Tako da smo u ovoj sezoni odradili berbu maslina kod mene, sadnju smokava kod Serđa u Vrgorcu, rezidbu i trimeranje trave oko maslina na Pagu, a Nidžu smo za Silbu iznevjerili – piše nam se dug. Tko kaže da zadruge u Hrvatskoj ne funkcioniraju? Barem prvu godinu dok je Nidžo još tolerantan.
****
Drugi dio ove priče je o pravim, formalnim zadrugama u Hrvatskoj. Imao sam priliku kroz svoju konzultantsku karijeru dobro upoznati neke od njih, vidjeti njihove mane izbliza. Isto tako sam imao priliku posjetiti jednu funkcionalnu zadrugu u Francuskoj koja se bavi lješnjakom. Proizvođači lješnjaka su udruženi u kooperaciju Unicoque. Proizvođači plaćaju članarinu ovisno o broju hektara lješnjaka kojeg uzgajaju. Proizvođači imaju plantaže, kooperacija ima sušenje/skladištenje/preradu i bavi se prodajom uroda proizvođača. Kad sam ih pitao kako funkcioniraju rekli su „Funkcioniramo, iako ima izazova - ali svjesni smo da smo ovako jači i da zadruga stvara vrijednost. Ključno je da su upravitelji zadruge vjerodostojni ljudi, onda se može funkcionirati.“
Nije to jedina priča o uspješnim zadrugama. Francuske kooperacije proizvedu 40% od ukupne francuske hrane - proizvode 85 milijardi EUR hrane godišnje. I Hrvatski Axereal dio je te zajednice i u vlasništvu je 11.000 francuskih farmera. Njemačka BayWa je započela svoje poslovanje kao zadruga bavarskih seljaka i model još živi. Talijani imaju Coop itd. Zadrugarstvo u Europi funkcionira sa više od 6 milijuna zadrugara u 22.000 organizacija.
Zadrugarski model u Hrvatskoj je propao još prije 20 godina, a državno poljoprivredno zemljište u tim zadrugama prečesto je kolateralna žrtva tog modela. Iako treba biti pošten pa reći da model nije propao samo radi zakona nego i radi mentaliteta. Rekao bi da je glavni problem hrvatskog modela zadrugarstva što se fokusirao na proizvodne umjesto na prodajne sinergije. Ideja da 7 ljudi upravlja sa nečim zajednički, da dijeli imovinu i resurse jednostavno ne funkcionira. Ideja da 7 ljudi proizvodi svatko za sebe i sa svojim resursima, ali ima zajednički dućan na tržnici gdje se njihova roba prodaje funkcionira. Razlika je to francuskog modela u odnosu na hrvatski model. Naš model je hibrid socijalističkog modela zadruga u kojem su mnogi resursi ostali zarobljeni vlasničkim neslaganjima i različitim vizijama. Fokus bi trebao biti osloboditi te resurse da počnu stvarati višu vrijednost. U nastavku priče idu dva primjera koja možemo smatrati tipičnom hrvatskom zadrugarskom pričom – ovakvih priča ima još. /inspiracija su stvarne Zadruge, neke brojke su frizirane da zaštite nevine (ali ne i one bitne činjenice i zaključak)/
Slavonska braniteljska zadruga – bavi se sustavom krava-tele na 200 proizvodnih hektara, što čine većim dijelom koncesije na državnom poljoprivredom zemljištu. Od originalnih 13 zadrugara ostalo ih je 9, od kojih su njih šestorica samo na papiru zadrugari. Nije tu nitko nikog istiskivao, ali kad je trebalo uložiti u treći traktor otpalo je 3 zadrugara, a kad je trebalo uložiti u veću štalu otpalo je još dodatnih 5 zadrugara. Nisu mogli ili htjeli ulagati, krediti nisu mogli dobiti bez osobnih zadužnica zadrugara pa je jedina opcija bilo vlastito ulaganje. 20 godine kasnije realnost je da 2 brata kontroliraju i vode Slavonsku braniteljsku zadrugu, ulažu svoje vrijeme i novac. Ostali su fikusi, često tetke, stričevi i kumovi koji popunjavaju broj. Kako braća imaju i svoje poljoprivredne firme i svoje OPGove, poslovanje Zadruge je uvijek rubno profitabilno. To je dijelom i zato što svi imaju jednak udio u zadrugi dok neki daju svoj novac dok drugi ne daju. Kad je red za fond ili investiciju, prioritet ispred zadruge ima (razumljivo) vlastiti OPG. Ovo su zadruge duhovi, praktično su to d.o.o.-ovi ali sa težim oblikom upravljanja kroz model zadruge. Taj oblik poslovanja zadržava se danas samo radi koncesija na državno zemljište, a papirologija potrebna za održavanje tog ekosustava je bitno kompleksnija i svima nepotrebno troši vrijeme.
Dalmatinska zadruga – 25 zadrugara ima koncesiju na 50 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta. Dodijelili su svakom svoj komad poljoprivrednog zemljišta od 2 hektara prije 25 godina. Kupili su na početku zajedničku povrtlarsku mehanizaciju. Kako je vrijeme teklo, neki su zadrugari odustajali od povrtlarstva, prebacivali se na stočarstvo ili ratarstvo ili zapuštali svoje parcele (godine nose svoje...). To je dovelo do toga da se ne ispunjava u potpunosti gospodarski program što prijeti oduzimanjem koncesije, što opet posljedično znači nesigurnost u poslovanju i investiranju. Od 25 zadrugara danas je aktivno manje od polovice, nekima su djeca preuzela gospodarenje. Zadrugari se ne mogu dogovoriti oko daljnjeg smjera razvoja – nekima odgovara status quo a neki bi naprijed. Ne idu na fondove, ne ulažu niti imaju zajedničku viziju razvoja. Vrlo je teško investirati kad 25 ljudi mora dati jednaku količinu novca (netko ima - netko nema: dovoljno je da se nađe jedan izuzetak i sve pada u vodu). Voditelj zadruge je imao dobre ideje koje su pale u bankama na financiranju projekata – Dalmatinska zadruga nema čvrstu imovinu a zadrugari ne žele dati svoje osobne zadužnice za projekte od zadruge.
Ovo su dva primjera lošeg funkcioniranja hrvatskih zadruga, ima ih sigurno još. Ima sigurno i zadruga koje funkcioniraju, samo ja još nisam naletio na njih.
Moja iskustva su da se zadruge vrlo često nađu u fazi gdje su vlasnički zarobljene i da se trebaju transformirati da bi se razvijale. Npr. u primjeru Slavonske braniteljske zadruge bilo bi najlogičnije pretvoriti zadrugu u d.o.o., da dio zadrugara preuzme kompletno vlasništvo i upravljanje i da isplati ostale zadrugare. Nisam pravnik, možda se zadruga može podijeliti i na više OPG-ova koji imaju obvezu nastavljanja gospodarskog programa. Rješenja je mnogo sigurno ih ima i boljih od ovih koje ja predlažem – bit ove priče je da sadašnje stanje nije dobro i da mu treba promjena.
Zakon o zadrugama se mora mijenjati, treba se omogućiti da se taj zarobljeni potencijal oslobodi – to će možda donijeti nove vlasnike koji će stvarati veću vrijednost proizvodnje, donijeti mogućnost lakšeg financiranja i razvoja tih poljoprivrednih gospodarstava. Moramo se mijenjati, mnoge hrvatske zadruge su predugo zarobljenici, a s njima i njihov poljoprivredni potencijal.
Kako je politika svjesna da je koncept zadrugarstva propao, zadnjih 10 godina se forsira model proizvođačkih organizacija koji je uglavnom prodajno orijentirano udruživanje. Prema informacija koje dobivam sa terena, to je isto koncept koji nije zaživio. U svakom slučaju udruživanje je bitno, proces je to koji traje i na kraju će sigurno zaživjeti. Preduvjet za to je novi pravni okvir i promjena mentalnog sklopa. Potrajat će ali to je ispravan put za manje poljoprivredne proizvođače.
**********************************
Priča u priči: naletio sam na dobar članak o tome kako EU farmeri lobiraju, a kroz članak se provlače i neki od problema EU poljoprivrede. Dijelim: https://www.politico.eu/article/copa-cogeca-farmering-lobby-europe/