Poslovno populistička priča o brašnu

Ovo je priča o državi, trgovcima, ratarima i mlinarima i o tome tko jami na brašnu. Dodao sam i par tržišnih anomalija i zanimljivosti vezano uz brašno. I dodao sam "država bi trebala..." rečenicu.

Kako sam se bavio u dvije zadnje poljoprivredne priče regulacijom cijena hrane, a za primjer prehrambenih kalkulacija često koristio pšenicu i brašno, osjećam da ima još par stvari za objasniti vezano uz formiranje cijena brašna na polici. Također osjećam potrebu prikazati i neke zanimljive tržišne anomalije koje su vezano uz brašno.

Fascinantno mi je da lanac vrijednosti na brašnu podešen tako da sirovina (pšenica) čini na kraju manji dio troškova u procesu. Od kile pšenice za 0,20 do kile brašna za 0,80 zanimljiv je put. Hrvatski seljak u pravilu je za kvalitetnu mlinsku pšenicu roda 2024. dobivao od 0,17-0,20 EUR/kg – ovisno o trenutku prodaje i kvaliteti pšenice. Krajnji potrošač na polici plaća brašno 0,75-0,80 EUR/kg. Država trenutno na 1 kg brašna na polici trgovine na ime PDV-a uzme 0,16 EUR/kg (što je 3,2 x više nego što je dobit/zarada seljaka na pšenici). Vodite računa da je za pšenicu trebalo kupiti sjeme, gnojivo i zaštitu, plavi dizel, uložiti sate rada u proizvodnju, boriti se sa bolestima i štetnicima, sekirati se oko klime - ukupno 10 mjeseci... a za naplatiti PDV trebalo je samo prebaciti lovu sa računa trgovca na račun države - milisekunde.

Veliki je disbalans u lancu hrane od polja do stola nauštrb poljoprivrednika jer na pšenici ratari zarade 0,05 EUR/kg (zarade=ostvare profit, ne volim koristiti riječ „zarada“ jer se često koristi u medijima u krivom kontekstu. „Firma Picigin loptica d.o.o. je zaradila 1,2 milijarde EUR“ - a zapravo su imali prihode 1,2 milijarde, a zaradili su 20 milijuna“).

Dalje, bitno je razumjeti mlinsku industriju u Hrvatskoj. Imam iskustva iz prvog reda sa industrijom - u dva navrata pokušavao sam učiniti mlin srednje veličine (3-4% HR proizvodnje) profitabilnim bez puno uspjeha. Uložio sam značajnu energiju i resurse u poboljšanje rezultata, a na kraju smo nakon par godina mučenja donijeli odluku da ga zatvori jer nismo vidjeli mogućnost da bude u višegodišnjem prosjeku razumno profitabilan. U tom periodu sam shvatio koliko je to teška i konkurentna industrija, a naplata teška.

U Hrvatskoj dominantan igrač na mlinskom tržištu je tvrtka Granolio, koja je u povijesti često poslovala otežano, a 2017. godine otvorila i predstečajnu nagodbu. Vrlo indikativno, zadnjih 20 godina od mlinarstva u Hrvatskoj su odustali Agrokor, Žito, PPK Valpovo – iz istog razloga: mlinarstvo je mršav biznis, nema tu ekstraprofita.

Zašto je mlinarstvo u Hrvatskoj mršav biznis? Prvo zato što nismo ulagali u mlinsku industriju i stvorili efikasne industrije koje mogu biti konkurentne na tržištu. Ne sjećam se kad je u Hrvatskoj otvoren novi mlin, mislim da je to bio mlin od Žita u Slatini prije 15-tak godina (u međuvremenu ugašen). Npr. nije svejedno meljete li 100 tona dnevno ili 500 tona dnevno – treba vam 2 čovjeka po smjeni u pogonu za bilo koji od tih scenarija što značajno smanjuje trošak rada po kg pšenice. Drugo zato što nemamo kvalitetna tla pa nemamo niti visokokvalitetnu mlinsku pšenicu (Hrvatska nije Bogomdana zemlja za poljoprivredu ). Najkvalitetniju pšenicu hrvatski mlinari uvoze iz Mađarske što podiže troškove (ako ništa za transport). Treći razlog je to što postoji puno konkurencije mlinara posebice iz Mađarske i Srbije. Četvrti zato što nemamo jaku lokalnu pekarsku industriju, a tržište je često rizično sa velikim brojem malih lokalnih pekara koji loše plaćaju.

Uzmimo brojke od npr. vodećeg mlinara u Hrvatskoj – tvrtku Granolio. Tvrtka koja je dugo na tržištu, fokusirana gotovo isključivo na mlinarstvo, tvrtka koja je već godinama tržišni lider i pomalo konsolidira sektor sa kupovinama najveće konkurencije. Kakve su brojke i profitabilnost Granolio? Evo podataka zadnjih 5 godina.

Prosječno u periodu 2019-2023, Granolio je ostvarivao dobit od 2,8 milijuna EUR na prihode od 55,8 milijuna EUR. Za EBITDA podignite dobit za 1,7MEUR. Brojke govore same za sebe, nije mlinarstvo neki biznis za ostvariti ekstraprofit.

Svi ostali mlinovi u Hrvatskoj su dio neke veće priče pa je u njihovim poslovnim izvještajima teško vidjeti drvo od šume. Podravkin mlin je skriven u poslovanju Podravke, Čakovečki mlinovi imaju i druge biznise, Žito isto tako. U slučaju Granolia je najjednostavnije ogoliti biznis mlinarstva uz pomoć javno objavljenih podataka. Isto tako ima sigurno i više i manje profitabilnih mlinova – za očekivati je (ako su efikasni) da je Podravkin mlin profitabilniji od Granoliovog jer je snaga brenda veća i to se može vidjeti najbolje sa cijenom na polici (osim otkad država regulira tržište brašna).

Osim toga, još je tehnoloških i tržišnih zanimljivosti oko brašna (brojke su malo zaokružene da zaštite nevine):

• Kad se samelje 1 kg pšenice tipično se dobije oko 750 grama brašna i 250 grama stočnog brašna. Od tih 750 grama brašna, oko 500 grama završi kao bijelo brašno (tip 550), 170 grama kao crno brašno (T-850), a 80 grama završi kao posebne vrste brašna (npr. za tijesta za burek)

• U 25% stočnog brašna nalazi se nutritivno najvrijedniji sastojci - ta vrsta brašna najbogatija je vlaknima i proteinima. Suprotno nutritivnoj vrijednosti, veleprodajna cijena stočnog brašna je u pravilu dvostruko manja od cijene običnog brašna Tip550. Npr., trenutno su veleprodajne cijene brašna velikih mlinara (rinfuza, kamionska isporuka) od 0,35-0,4 EUR/kg, a cijena stočnog je 0,18-0,20 EUR/kg

• Stočno brašno uglavnom se koristi u proizvodnji stočne hrane – smjese za junad, svinje, ovce i slično

• Najveća razlika između „polubijelog“ i „bijelog“ kruha (brašna) je u pepelu – nema suštinski nikakve nutritivne razlike između bijelog i škurog kruha osim u 0,3 % više pepela u brašnu od kojeg se proizvodi „crni“ kruh (tip850). Slično je „crnim brašnom“ tip 1100.

• I na kraju meni najzanimljiviji podatak – kad bi pomiješali sve tipove brašno koje mlin proizvede sa stočnim brašnom došli bi na izlazni mix veleprodajne cijene od cca 0,35 EUR/kg za integralno brašno. To je jeftinije od proizvođačke cijene brašna tip 550 koje je bliže 0,40 EUR/kg. Paradoksalno, na policama je integralno brašno u pravilu skuplje od običnog brašna - npr. slika dolje sa integralnim brašnom na 1,45 EUR/kg. Nevidljiva ruka tržišta zaista nekad djeluje na čudne načine.

Ispod: cijene reguliranog brašna tip 550 na policama od 0,74-0,80 EUR/kg

Zanimljivo je i kako je u slučaju brašna na hrvatskim policama nevidljiva ruka tržišta zakazala. Sva brašna (vidi dolje web stranice nekih trgovaca) od 1 kg tip 550 su su tu negdje sa cijenom od 0,75 od 0,80 EUR/kg, a regulirana cijena je 0,80 EUR/kg. Sjećam se dok sam se intenzivno bavio brašnom da je na policama bila velika razlika u cijenama - Podravka je uvijek bila skupa, ali su se mogle naći neke robne marke sa cijenom 30-40% nižom od Podravkine. Moje iskustvo i kalkulacije iz mlinske industrije govori govori da bi neka od tih brašna trebala biti 20-30% jeftinija od 0,80 EUR/kg. Očekivao sam na policama pronaći poneko brašno po cijeni 0,6 EUR/kg, jer netko sigurno ima kalkulaciju već na tim toj cijeni (izlazna cijena mlinara od 0,40 EUR/Kg + akcijska marža trgovca od 10% i državi PDV od oko 0,12 EUR/kg - tu smo negdje oko 0,60-tak EUR/kg).

Da li to visoka cijena svih brašna na polici ima veze sa državnom regulacijom cijena? Da li je moguće da je regulacija cijena od strane države dovela do urušavanja tržišta i svi prodaju skuplje nego što bi bilo za očekivati u standardnom mlinarskom poslu?

Vjerujem da je u slučaju brašna regulacija države na cijenu od 0,80 EUR/kg dovela do toga da brašna nisu pojeftinila značajno ispod granice regulacije – psihološki je to valjda kupcima bilo prihvatljivo jer cijena je „limitirana“, nitko od mlinara i trgovaca nije išao u kanibalizaciju profita kad svi dobro zarađuju. U ovom slučaju, regulacija je sigurno dovela do više cijene za hrvatske građane nego što bi to bilo da je tržište slobodno.

Da se vratim na brašno. Dakle tvrdim iz svog iskustva i poslovnih izvještaja da mlinari ne zarađuju puno, nema tu nikakvog ekstraprofita. Spreman sam to potpisati kod javnog bilježnika :). To pokazuje i ova gruba računica:

Ulazni troškovi:

• pšenica sa prijevozom 230 EUR/toni

• Trošak meljave 60 EUR/toni. Ovaj trošak sadrži rad, energiju, amortizaciju i ostale operativne troškove potrebne da bi pšenica izašla kao brašno

• Trošak ambalaže 20 EUR/toni

• UKUPNO 310 EUR/toni

Izlazi proizvoda (rinfuza, pojednostavio sam kalkulaciju sa sadašnjim veleprodajnim cijenama brašna)

• Brašno 75% po 400 EUR/tona

• Stočno brašno 25% po 200 EUR/tona

• Prosječni izlaz: 350 EUR/tona

Dakle nekakav mogući prostor za profit mlinara je od 350 – 310 (prosječni izlaz – ulazni troškovi), odnosno najviše 40 EUR/toni brašna. Nema tu ekstraprofita, pa ne bi veliki igrači poput Agro Invest Grupe, Agrokora i Žita zatvarali i prodavali mlinove da ima tu ozbiljnih novaca.

Gdje smo sada što se tiče kalkulacije za brašno koje se na polici prodaje za 0,79 EUR/kg, odnosno tko jami na putu od polja do stola:

• Pokazao sam da ratar na kilogramu pšenice koju proda za 0,17-0,20 EUR/kg zaradi 0,05 EUR/kg

• Pokazao sam u ovoj priči da mlinar zarađuje na kilogramu brašna oko 0,04 EUR/kg

• Lako je izračunati da država na kilogramu brašna dobije 0,16 EUR/kg

• Ako je prosječna trgovačka marža na osnovnim prehrambenim proizvodima (Izvor AZTN) 24%, to znači da trgovac na kilogramu brašna uzme maržu cca 0,15 EUR/kg (!marža nije isto što i zarada!)

Pokušaj ilustracije: jamljenje od polja do stola

Tko tu najbolje prolazi i najviše jami zaključite sami. Teško je suditi o nekom poslu bez da razumiješ dubinski industriju – a ja ne poznajem trgovinu dovoljno dobro da bi vikao da su trgovci ekstraprofiteri. Njihova marža treba pokriti troškovi rada, energije, komunalija, amortizacije, trošak kapitala... logika i stomak mi govori da tržišnih aktera dovoljno da nema prostora za neke sulude zarade trgovaca. U Valpovu možete kupovati u Lidlu, Plodinama, Intersparu, Konzumu, NTLu – 5 trgovački lanaca sa različitim vlasnicima - i dovoljno igrača koji prodaju brašno Podravke, Čakovečkih mlinova, Granolia, Žita i ostalih hrvatskih, srpskih, talijanskih i mađarskih mlinova mora osigurati dovoljno konkurencije da tržište brašna na polici funkcionira.

Država (politika) je uspješno usmjerila bijes javnosti zbog skupe hrane prema trgovcima i to nije dobro – nije to način rješavanja problema, to je samo prebacivanje odgovornosti. Uloga države je da osigura konkurentno okruženje kako bi se sektor trgovine mogao razviti do stupnja visoke konkurentnosti i niskih troškova, što onda može stvoriti prostor za veću konkurenciju i manje zarade trgovaca. A to će u konačnici osigurati jeftiniji proizvod za svoje građane.

Kao što za računice trgovaca nisam siguran, zato sam za računice ratara i mlinara siguran i tvrdim: – niti u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji (ratarstvo – proizvodnja pšenice), niti u mlinskoj industriji nema prostora za ekstraprofit. To su mršave industrije na vrlo konkurentnom tržištu. Najveću moć i utjecaj na konačne cijene imaju u lancu od polja do stola država preko PDV-a i trgovci sa pozicijom prema krajnjem kupcu. Na porezima treba tražiti kvalitena rješenja – ako država hoće jeftinije brašno mora se odreći extraprofita na PDV-u na brašno. To je jedino sistemsko rješenje koje vodi kvalitetnom rješenju skupog brašna i njegovom pojeftinjenju na policama.