Žetva

Gotova je još jedna žetva. Prva neprofitabilna žetva u zadnjih 5 godina, na prvom poluvremenu hrvatski ratari izgubili su minimalno 90 milijuna EUR.

Oduvijek me intrigiralo zašto kad se kaže žetva, misli se na žetvu pšenice. Iako je kukuruz za hrvatsku važnija kultura od pšenice (novčano), pšenica je ipak kraljica hrvatskog ratara. Glavne zasluge ima naravno tradicija i vremena kad su puna skladišta pšenice značila razliku između gladi i blagostanja. Ima tu i nešto natjecateljsko jer dobar prinos pšenice najbolji je znak znanja i renomea pojedinog proizvođača – kultura je teška za proizvest, proizvodni proces traje dugo – gotovo 11 mjeseci je od prašenja strništa do žetve. Realno na kukuruzu veći utjecaj na rezultat čini koliko je kiše palo od vještina naših ratara, dok na pšenici se poznaju junaci!

A ovogodišnja pšenica, pod teretom velikih proljetnih kiša, pokazala se kao ledena kraljica hrvatskog ratara. Prinosi od 4-7 tona, najčešće 5-6 tona. Kvaliteta: 2 klase ispod uobičajene. 80-90% hrvatske pšenice je 3-4 klasa-stočna pšenica. Očito je da se naš ratar nije uspio izboriti sa teškim i vlažnim proljećem, u kojem je palo 300njak litara više kiše nego što su višegodišnji prosjeci. Na takvoj podlozi osim propadanja zbog vode na dijelu tabli, očito se nije uspio iskontrolirati razvoj bolesti što je srušilo i prinose i kvalitetu. A još u travnju bi se zakleli u jednu jako dobru, možda i rekordu godinu. Ne kaže se slučano” Tvornica pod otvorenim nebom”.

Što to znači u novcima? Na 5,5 tona pšenice x prosječnih 170 EUR/toni (Žito cjenik, bolja III klasa) dođemo do 935 EUR/ha + 300 EUR/ha poticaja = 1235 EUR/ha.  Troškovi? Na tom rangu prinosa ulaganja su preko 1500 EUR/ha (zbog promjenjivih troškova gnojiva ovdje stavljam određenu rezervu jer oni koji su čekali su uložili i par stotina EUR/ha manje ako su kupili dušik na proljeće) – dakle pričamo oko 300 EUR/hektaru gubitka, a kod onih lošijih proizvođača i puno više od toga.

Što se tiče uljane repice, ovo je godina njenog povratka na plodored, jer dobri prinosi i pristojna cijena garantiraju bolji rezultat nego kod pšenice. Očito je klimatski godina bila povoljna, a oni ratari koji su uspjeli riješiti odvodnju vode i zaštitu imali su prinose preko 4 tone/ha. Dobra je to vijest za ovu kulturu koja je zadnjih godina jako izbacivana iz plodoreda zbog velikih ulaganja, dugog procesa proizvodnje i reduciranjem liste prihvatljivih pesticida. Iako jedna lasta ne čini proljeće, ipak će se o hektarima uljane repice voditi razgovori oko povećanja plodoreda već za koji dan.

Da ne bude sve tako crno, oborine su doprinijele stanju pašnjaka i prinosi na pašnjacima su minimalno 50% bolji nego lani. Primarni je to benefit stočarima, ali u ukupnoj slici ide na + stranu.

Ukupno gledajući, ova žetva ječma, pšenice, uljane repice i ostalih kultura koje se žanju u ovom periodu godine, pričamo o cca 300.000 hektara – imati prosječan gubitak od minimalno 300 EUR/ha – što je 90tak milijuna EUR gubitka na razini industrije. Brojka puno lošije zvuči kad je se usporedi sa prošlogodišnje dobiti koja je sigurno bila preko 150 milijuna EUR dobitka (računam 600 EUR/ha lanjski dobitak, još sam i skroman u procjeni jer mi se neda računati detaljno – na godišnjem sam J)

Ono što je dobro je da se lani sigurno više zaradilo nego što se ove godine izgubilo. Svi oni koji su dobro gospodarili svojim novcem, nisu uletjeli u nepotrebne investicije i nenamjensko trošenje novca trebali bi biti zdravi i ovu krizu izgurati lakše. Napominjem da je dodatna nevolja dodatne potrebe za kapitalom zbog rasta cijena repromaterijala, te rast kamata banaka (već i preko 6%)

Koliko će dugo trajati kriza? Teško je reći. Ja bi se kladio na godinu do dvije lošijih rezultata u ratarstvu, smanjenih investicija i stagnacije sektora (pitajte proizvođače mehanizacije kupuje li itko išta zadnjih par mjeseci...). Cijene uljarica i žitarica su u debelom padu (prosječnih 40tak % u zadnjih 6-9 mjeseci), tako da je vrlo izvjesno da će 2023. biti godina u kojoj će ratarska industrija izgubiti značajan novac. Skupa i problematična proljetna sjetva ugrožena velikim oborinama, visoke temperature i suša u srpnju... još uvijek nije izvjesno da će soja, suncokret i kukuruz imati dobre rezultate – polje u ovom trenu više djeluju prosječno što će uz sadašnje projekcije jesenskih cijena uljarica i žitarica u najbolje slučaju biti nula na tim kulturama. Osim ako se u Crnom moru nešto gadno ne zakomplicira. Al to je sve lutrija geopolitičkih loptica, jer račune treba plaćati i roba se mora tržiti tako da nema puno ratara koji mogu čekati i špekulirati neku bolju cijenu. Vjerujem da su rane od čuvanja soje i kukuruza roda 2022 još svježe, te da će biti puno manje „heroja“ koji će odlučiti čuvati svoju pšenicu. Dajte dite materi. Troškovi skladištenja i kapitala, te lanjsko zaduženje koje dospijeva sa 31.07. siguran su znak da će ratari prodati svoju pšenicu po cijenama koje su trenutno tržišno aktualne, takve kakve jesu (tržišno realne).

Pitanje dana: gdje će otkupljivači na tržište sa toliko stočne pšenice? Tim više što niti u Srbiji, BiH ili Mađarskoj nije bitno drugačije stanje po pitanju raspoložive mlinske pšenice. I što će mljeti hrvatski mlinari ove godine, čiju pšenicu kad će hrvatska imati manje od 100.000 tona mlinske pšenice ovoga roda?

Ratari držite gaće, budite dobri sa svojim bankarima i partnerima. I razmišljate o stočarstvu kao dobrom poslovnom potezu u balansu ovakvih godina jer ove godine stočari zarađuju a ratari ne. Da smo i to dočekali.