Da li su usluge silosa skupe?
Nema ratara koji se ne pita zašto su usluge silosa poput skladištenja i sušenja tako skupe? Jeli ta "skupoća" mit ili istina?
Mit o skupim uslugama silosa i “deranju seljaka” jedan je od većih mitova hrvatske poljoprivrede. Iako je frustracija našeg proizvođača kada mora platiti neku skupu uslugu silosa poput čišćenja ekološke robe sa 30% primjesa ili sušenja kukuruza za 5% vlage iskrena, često se iza te frustracije krije nerazumijevanje svih troškova koji se kriju iza te cijene od nekoliko lipa po kilogramu.
Imao sam priliku često biti sa obje strane porte silosa - i kao zaposlenik otkupljivača i vlasnika silosa i kao proizvođač koji je dovezao svoju robu u silos (gospodario sam par godina sa 27 hektara zemlje u zakupu, zanimljivo iskustvo i puno znanja o ratarstvu sam dobio kroz taj proces). Iz fine matematike izračuna profitabilnosti silosnog poslovanja krije se kao i obično istina, a istina je voda duboka. A iza činjenice da silosi ne niču kao gljive poslije kiše (a mnogi si ga primarni proizvođači koji obrađuju 500-1000 hektara mogu priuštiti), vidi se da i nije to tako baš sjajna matematika za investitore. Pokazat će isto i donje brojke - i teorijske i iskustvene.
Cilj ovog bloga je približiti vam kalkulaciju poslovanja silosa i objasniti osnove formiranja cijena usluga, a nadam se i demistificirati neke zablude koje su duboko ukorijenjene u hrvatskom selu (predviđam 200 negativnih komentara na Agroklub kolumni na ovu temu, idem kupiti odmah dodatnu kabanicu :)). Nadam se da će nakon što pročitaju ovaj blog proizvođači bolje razumjeti svog poslovnog partnera - otkupljivača odnosno vlasnika silosa. I da će biti manje frustracije kad shvate (bolje reći prihvate) da im je jeftinije koristiti vanjski silos nego graditi svoj.
Idemo redom - kako priča izgleda investicijski? Izgradili smo silos iz priče koji može primiti oko 18.000 tona roba sa nekim standardnim miksom roba koje ulaze u silos po standardnim hektolitrima. Računao sam da je prosječan godišnji obrtaj silosa 1,5 što bi značilo da na kapacitet od 18.000 tona silos godišnje primi i otpremi 27.000 tona ratarskih roba. Vidio sam u karijeri silose koji rade obrtaj ispod 1 ali i one koji su debelo preko 2,5 pa je ovih 1,5 obrtaja po meni neki realni prosjek. Korisna zapremina ćelija silosa je 25.000 m3. U tablici ispod prikazani su osnovni parametri za izračun težine roba koja stane u silos. Valja napomenuti da je u praksi to 5-10% manje jer nikad nisu ćelije idealno pune do vrha i to baš svaka, a treba prostora i za manipulaciju robama radi elevacija i drugih tehnoloških postupaka.
Investicija u takav silosni objekt je oko 3 MEUR (radio sam nedavno jedan projekt silosa pa mislim da je brojka pouzdana +/- 10%), dok je sušara dodatnih 500.000EUR, što daje ukupno 3,5 MEUR investicije. Navedene investicije uključuju cijenu zemljišta, silosnih ćelija sa temeljima, transportne opreme, vage sa sondom za uzimanje uzoraka, prečistače, sušaru, granifrigor, upravne i upravljačke prostorija, trafostanice i priključke, visok nivo automatizacije, komunalne naknade i sve ostale male i velike stvari koje su potrebne za normalan rad jednog složenog industrijskog postrojenja kao što je silos.
Idemo na kalkulaciju troškova, ali prije uvodno napomene da se neke postavke stave u perspektivu: živimo u vremenima velikih oscilacija u cijenama energenata, građevinskih materijala te visokih kamata/inflacije/recesije. Ovo sve otežava izradu kalkulacije zbog volatilnosti cijena ključnih sirovina i energenata (npr. plin čija cijena u zadnjih godinu dana varira od 23 do 150 EUR/MWh), pa sam se ja u svojim izračunima vodio nekim očekivanim prosjecima u idućih 5 godina. To se prije svega odnosi na:
cijene građevinski radova i materijala računam da će ostati visoke zbog rasta cijena rada, strojeva i energije
cijenu kapitala računam prosječno 3% (bila je 1%, sad je preko 5%, računam višegodišnji prosjek od 3% jer bi nas inače cijena kapitala ubila u računici - dosta konzervativno za sadašnji trenutak gdje su kamate debelo preko 5%)
cijenu električne energije računam po cijeni 100 EUR/MWh a cijenu plina 50 EUR/MWh.
Amortizacija odnosno njena stopa je iduća stavka koja značajno utječe na prikaz troškova, ja sam računao 30 godišnji period amortizacije jer mi se to čini neki realni period u kojem se uz dobro održavanje silos bez problema može održati u funkciji.
Kod cijene rada sam računao 3 radnika kroz cijelu godinu, možda malo ambiciozno nizak broj ali recimo da je silos u potpunosti automatiziran, visoka kapaciteta i da su operativno jako dobro posloženi procesi i da to omogućava iznimno efikasan rad, van sezone je manje posla nekih 6 mjeseci, u sezoni se taj manja iskompenzira sa viškovima sati rada. Prosjek plaće je 2000 EUR/mjesečno bruto2 jer ako rade 3 samo čovjeka moraju ujedno biti i bravari i električari i tehnolozi i lopatari (ne jeleni, ovi drugi).
I tu su ostali troškovi poput komunalija, fumigacije, telekom usluga, računovodstava itd.
Gdje smo na kraju? Na kraju dođemo preko 400.000 EUR godišnjih troškova, odnosno kad taj iznos podijelimo sa 27.000 tona dođemo na 16 EUR/toni. 12 starih hrvatskih lipa - odnosno barem toliko bi vlasnik silosa morao imati ukupnih prihoda po kg robe da bi bio na pozitivnoj nuli. S obzirom da u stvaranju tog troška se prihoduju i usluge ulaza/izlaza ali i usluge skladištenja i sušenja, ja sam kao početnu postavku uzeo raspored prihoda koji je obično u silosu sa ovakvom strukturom:
50% prihoda dolazi od ulaza/izlaza
40% prihoda dolazi od sušenja
10% prihoda dolazi od skladištenja robe (ovdje pretpostavljam da se silos dosta brzo prazni nakon žetve - u nekih prosječnih 3 mjeseca od ulaza roba), odnosno srednji obrtaj od 1,5)
Tom jednostavnom raspodjelom prema ključu prihoda dođemo da su nam troškovi ulaza/izlaza oko 8 EUR/toni. S obzirom da sušara radi samo 30-45 dana godišnje i da je investicijski manji dio ulaganja, kvalitetnijim rasporedom troškova energije, rada, amortizacije i povezanih kamata idemo sigurno u područje zone od 10+ EUR/toni za usluge ulaza/izlaza (namjerno ovdje radim od-do računicu jer je vrlo teško svaki trošak firme razlučiti za koju je uslugu - kako precizno podijeliti na stavke fakture trošak radnika koji je u studenom primao kukuruz, utovarivao soju i u paraleli sušio na sušari kukuruz? Vrlo teško).
Usporedimo sad taj trošak ulaza/izlaza koji se po meni kreće oko 10 EUR/toni na našem zamišljenom modernom i superefikasnom silosu, sa cjenicima usluga silosa 2023. godine, gdje su troškovi ulaza i izlaza žitarica bili od 11-12 EUR/toni, a troškovi ulaza i izlaza uljarica veći od toga za 1-2 EUR/toni (što je logično, jer uljarice su zahtjevnije, plus imaju manji hektolitar pa zauzmu više m3 za istu težinu nego žitarice (posebno suncokret) i zbog toga dolazi do toga da su cijene usluga silosa kod njih uvijek nešto više i za ulaz/izlaz i za cijene skladištenja).
Iz te usporedbe vidimo da su ipak te sadašnje cijene usluga ulaza/izlaza korektne i tržišno utemeljene i da nose vlasnicima tek razumnu a nikako ekstra dobit. I to je osnovni razlog zašto silosi u hrvatskoj ipak ne rastu kao gljive poslije kiše, već se naši jači ratari okreću izgradnji podnih skladišta koja su im multifunkcionalni prostori za strojeve, repromaterijal i za skladištenje ali nikako ozbiljan prostor za skladištenje žitarica i uljarica a kamoli sušenje. Kako bi rekli moji Dalmatinci - dajte dite materi.
E sad, kako je istina voda duboka, a kao i uvijek kod svake “računice” ima tu i začkoljica (namjerno uvijek u svoje priče uvedem te “začkoljice” jer svaki silos je svoja priča po pitanju efikasnosti, kvalitete, životnog vijeka itd i nema tu univerzalne istine odnosno računice), evo ih nekoliko:
silosi osim usluga ulaza i izlaza naplaćuju dodatno ulazna i izlazna kala, i često se dogodi da se pojave viškovi roba kao rezultat tih kala (kalo je ipak samo statistička kategorija i kao takva nekad pogodi a nekad baš i ne) koji su onda dodatni prihod silosa od prodanih viškova roba. Nije baš svake godine da ima viškova, svjedočio sam značajnim manjkovima roba ili gubitcima kvalitete, naročito kod kukuruza zbog loma i problematične kvalitete koju je teško kontrolirati u godinama ekstremnih klimatskih uvjeta (što je sve češće)
Kako su silosi u pravilu visoki objekti, često i preko 20-30 metara, tu se krije lijepi potencijal najma za antene telekom operatera i dodatni prihod vlasnicima. To je ujedno i najlakša lova u biznisu silosa :)
zadnjih par godina silosna pljevica (otpad od čišćenja roba do standard kvalitete) zna biti zanimljiv proizvod, nabere se tu podosta tona, a svaka roba ima svoju vrijednost pa i pljevica. Pljevica je upotrebljiva za npr stelju za pilićarnike, ili kao sirovina za bioplin. Trendovi su ovdje snažno na strani pljevice jer cijena zadnjih desetak godina stalno raste.
silosi naplaćuju sušenje, i sušenje je najskuplja usluga silosa sa cijenama uglavnom preko 20 EUR/toni. Ima i tu naravno “ali” jer nije slučajno ta usluga skupa - ako uzmete da je investicija u sušaru 500.000 EUR, a koristi se na samo 30-40% roba koje prođu kroz silos, dođete vrlo brzo da je sušara gledajući investicijski značajno zahtjevnija nego što se čini - jer koristite je vrlo kratko (realno se rad sušare uglavnom svodi na 30-45 dana godišnje) i na samo dijelu roba koje prođu kroz silos pa je veći amortizacijski udio troška po kg robe, što utječe i na trošak kapitala po kg sušenja. Dodatni problem je što u to vrijeme morate organizirati rad u 3 smjene što dodatno košta, dalje imate značajni porast angažirane električne energije i to samo kratko vrijeme, a proces sušenje nosi i određene sigurnosne rizike kao i gubitke na robama zbog presušivanja (ovo se redovno događa jer teško je robu (npr. kukuruz) osušiti točno na 14% vlage - u pravilu je to u rasponu 13-13.5% vlage kod skladištenja odnosno dolazi do gubitka težine kukuruza od 0,5-1% što na kraju snosi silos jer su ti kilogrami vode otišli u zrak i nisu prošli kroz vagu pa ni kroz fakturu. Iz svih tih razloga je i usluga sušenja skupa (neki bi možda rekli i preskupa ali to je tržište i nevidljiva ruka koja uvijek sve izregulira)
bujanje pista i otkupnih mjesta i navika naših ratara da ih koriste stvaraju značajne dodatne troškove silosima - i kapitalne i operativne (rad ljudi na pisti, manipulativni gubitci), kao i prijevoz od piste do silosa čine za dio roba dodatni trošak silosa koji je često i preko 5 EUR/toni.
Nisam računao rabate i popuste na usluge silosa, koje znaju biti značajno ovisno o količinama roba o kojima se radi.
Kako trošak amortizacije i kapitala ima visok udio u troškovima silosa, priča se bitno mijenja ako ste jeftino kupili silos ili dobili 70% potporu fondova ruralnog razvoja.
I na kraju - vlasnici silosa su uglavnom i otkupljivači koji ostvaruju dodatnu zaradu na trgovini robama, a često i na plasmanu repromaterijala. Ali to je već neka druga poljoprivredna priča, druga matematika i drugi kapital, kao i neki drugi rizici povezani sa čuvanjem roba i prodajom nakon 0-3-6-9 mjeseci od žetve. Svi smo vidjeli u bliskoj prošlosti da to čuvanje i špekuliranje sa robama može završiti jako dobro (Lekcija 2021) i jako loše (Lekcija 2022). Nadam se da su svi iz toga naučili lekciju, mada ne bih se kladio :)
Da zaključimo - nije taj silos baš tako sjajan biznis. Bitna je karika u lancu od polja do stola i na njemu se naravno zarađuje jer je to i smisao investiranja nekog poduzetnika. Sam silos bez dodatne zarade na trgovini robama zapravo bi rekao da je skoro pa besmislen zbog niskih povrata i zato to gotovo nitko ne radi odvojeno. Brojke koje sam vrtio iz više firmi i sustava u zadnjih 10tak godina govore o stopama povrata na angažirani kapital od 5-10%, a vidio sam i (samo) jednu godinu sa 12% kad je bilo puno roba i puno sušenja kukuruza. Nije tih 5-10% povrata za ambiciozna investitora baš tako sjajno, u svakom slučaju puno niže od prosječnih stopa povrata ratara u zadnjih 10 godina. I to je razlog zašto naši ratari puno radije investiraju u kupovinu poljoprivrednog zemljišta nego da grade silose. Dajte dite materi, svatko neka radi ono što najbolje zna - ratar proizvoditi na polju, silos čuvati nakon polja.
Da se u biznisu silosa tako sjajno zarađuje, i Zlatko bi ga izgradio :)
Nadam se da sam pomogao razumijevanju situacije i razbijanju još jednog hrvatskog poljoprivrednog mita. Ovo je vrlo osjetljiva tema i vrlo sam često i sam bio na optuženičkoj klupi jer “vi nas derete, što tu toliko ima koštat…”. Jedini način da ovu temu demistificiramo je da pričamo o brojkama i troškovnim modelima. I dugo ponavljamo dok ne postane istina koju svi prihvaćaju i smatraju normalnom.
Prilažem tablicu računice da vam olakša razumijevanje (za one koji žele znati više).
P.S. za moje frendiće van industrije koji me kritiziraju kad ne pojasnim neke agro-termine: hektolitar je koliko kg žitarice ili uljarice stane u bačvu od 100 litara zapremine